Dječja igra
Ne mogu se sada igrati. Imam nešto važno za obaviti.
Što ako bismo Vam rekli da djetetova igra je nešto važno? Kada bismo Vam rekli da kroz djetetovu igru možete dobiti uvid i djelovati na djetetov kognitivni, emocionalni i socijalni razvoj. Bi li i u tom slučaju rekli „imam važnijeg posla“?
Igra je za dijete najvažnija aktivnost. Ona je nesputana, pruža osjećaj užitka i slobode, u njoj je sve neobavezno. Kada bi pokušali nametnuti neku igru djetetu, ona bi za njega izgubila funkciju užitka. To se nerijetko događa kada odrasli postavljaju ograničenja, daju mnogobrojne upute i kritike, pa igra za dijete prestaje biti „igra“.
Drugim riječima, dijete može napraviti nešto „točno“ ili „pogrešno“, čime igra biva vrednovana i gubi se osjećaj užitka i slobode. Ono što mi kao roditelji, odgojitelji i stručni suradnici možemo napraviti jest da preispitamo kako se odnosimo prema dječjoj igri i koje poruke šaljemo djeci o njoj.
Zašto je igra važna?
Igra pobuđuje znatiželju, maštu i kreativnost. Kroz igru djeca istražuju sebe, odnose s bliskim ljudima i svijet oko sebe, izražavaju svoje misli i doživljaje te uvježbavaju različite vještine. Primjerice, glumeći da ide kod liječnika ili u trgovinu, dijete uči i imitira socijalne odnose između sudionika, uči o predmetima koje može pronaći u trgovini (npr. namirnicama, novcu) kako utješiti drugoga pa i sebe (npr. kod doktora) i sl.
Što mogu saznati proučavajući djetetovu igru?
Igra se razvija s dobi – a ako nije na razini očekivanoj za dob, može biti poticaj za traženje stručne pomoći. Također, kroz igru djeca nerijetko iskažu svoje doživljaje koje ne mogu izraziti na drugi način, npr. riječima.
Kakva sve može biti dječja igra?
Gledajući razvojno, dječju igru možemo podijeliti na funkcionalnu, konstruktivnu, igru pretvaranja (simboličku igru) i igre s pravilima. Djeca se razlikuju s obzirom na preferirani stil igre – međutim, valja naglasiti da nijedan stil nije bolji ili lošiji za dječji razvoj; jednostavno su različiti.
Primjerice, neka djeca ne vole aktivnosti natjecateljskog karaktera jer se ne smatraju dovoljno kompetentnima u tim aktivnostima, neka više vole fizički aktivnije zadatke, dok druga mogu uživati izrađujući predmete ili se angažirati u simboličkoj igri – i to je sasvim u redu.
Funkcionalna igra
Funkcionalna igra javlja se već u prvim mjesecima života djeteta. Dijete uživa u fizičkim i/ili vokalnim radnjama – primjerice, gleda i pokušava dotaknuti igračku iznad kolica ili krevetića, sluša ukoliko proizvodi nekakav zvuk, pokušava manipulirati predmetima.
To dijete zabavlja stoga ponavlja tu radnju. Nakon izvedbe jednostavnih motornih radnji ova se igra razvija pa s vremenom dijete uvježbava vještine poput hodanja, hvatanja, stavljanja premeta na određeno mjesto, umetanja i bacanja predmeta, trčanja, skakanja i pjevanja. U ovoj igri nema glumljenja, a kašnjenje u izvedbi navedenih aktivnosti može upućivati na potrebu za stručnom pomoći.
Konstruktivna igra
Za razliku od funkcionalne, konstruktivna igra ima svoj cilj – napraviti nešto od nečega. Neke primjere predstavlja građenje kockicama, crtanje bojicama, izrađivanje oblika od pijeska ili gline i izrada znanstvenih eksperimenata.
Tako je korištenje predmeta da bi dijete napravilo nešto što je vidjelo (pokušaj pravljenja tornja od kocaka, kuće od legića) konstruktivna igra, dok bi slaganje kocki jedne na drugu bez namjere da se napravi toranj bila funkcionalna igra.
U konstruktivnoj igri dijete najčešće voli sudjelovati samo. To ga umiruje, potiče ga na fokusiranje i kognitivnu aktivnost. Djeca se obično igraju paralelno jedno s drugim, sa sličnim igračkama, ali bez suradnje.
Promatrajući razvoj djetetove motorike (način hvatanja i otpuštanja predmeta, prepoznavanje oblika, šaranje, oponašanje pokreta i upotrebu predmeta), govora te reagiranja na govor i povezanost s okolinom kroz njegovu igru, dobivamo informaciju o tome odvija li se djetetov razvoj u okviru očekivanoga za njegovu dob.
Simbolička igra
Simbolička igra ili igra pretvaranja razvija se već od 18 mjeseci, a najintenzivnije se koristi između 4. i 6. godine. Kroz simboličku igru djeca koriste predmet ili osobu kao simbol nečeg drugog, pritom zamišljajući svoje i tuđe emocije u različitim izmišljenim odnosima i scenarijima. Na ovaj način dijete uči odnos prema drugima, predmetima, pojavama, osjećajima, vlastitim vjerovanjima, vježba biti odgovorno, brinuti za druge i emocionalno se regulirati.
Ovaj oblik igre pomaže djeci koja još nemaju dovoljno razvijene verbalne vještine kako bi se nosila sa svojim traumama, strahovima i brigama. Primjerice, curica koja je operirala ruku može se igrati liječenja lutke. Na taj način curica ima aktivnu ulogu u situaciji u kojoj je ona bila bespomoćna, ima kontrolu, može njegovati i skrbiti o lutki, odnosno sebi te iznositi kroz primjer lutke kako se ona tada osjećala. Ovaj je oblik igre odličan medij za iskazivanje djetetovih briga te mu omogućuje prostor za stvaranje ideja kako se nositi s određenom teškoćom.
Igre s pravilima
Igre s pravilima karakterizira postojanje unaprijed osmišljenih pravila, koje dijete treba prihvatiti i slijediti, a čest je i natjecateljski element (dijete treba pobijediti drugoga, ili nadmašiti osobni rekord). Ova vrsta igre pruža djetetu mogućnost da razvije svoje socioemocionalne sposobnosti tj. da uči o emocijama, stječe iskustva socijalnog ponašanja, komunicira i surađuje s drugom djecom, uči biti prvi i posljednji, pravila i odgovornost, empatiju, solidarnost i samokontrolu.
Kako se igrati s djecom?
Kroz igru, djeca istražuju svijet oko sebe, uče i zabavljaju se. Igra je maštovita i kreativna. Nažalost, s godinama stavljamo djecu u određene društvene okvire, te se njihova kreativnost gubi, a igra se sve više smatra nečim bezvrijednim. Međutim, igra je jako važna jer razvija kreativnost i potrebne životne vještine. Stoga je važno zapitati se kako mi možemo sudjelovati u tom procesu te na koje se sve načine možemo igrati s djecom.
Edukativna igra
Odrasli podučavaju dijete kako funkcionira svijet – što je ispravno, a što ne. U ovakav oblik igre spada učenje slova, brojki, slaganje puzli, različite didaktičke igre i igre s pravilima koje služe za učenje i uvježbavanje vještina. Kroz ovaj oblik igre odrasli djeci prenose različite informacije i znanja.
Iako odrasli preferiraju ovaj oblik igre kako bi na opušten način podučili dijete raznim vještinama i pravilima, nije dobro da jedino taj tip igre bude zastupljen. Ako stalno podučavamo djecu i stavljamo ih u određene „okvire“, igra gubi svoju spontanost, opuštenost i kreativnost pa djeca nerijetko počinju izbjegavati igru s odraslima koji je prakticiraju.
Slobodna igra
Kod slobodne igre odrasli i dijete su ravnopravni. Igra je spontana, fokusirana na zabavu, bez okvira što treba raditi odrasli, a što dijete. Ona je jako važna za odnos roditelja i djeteta te obiteljsku dinamiku jer šalje djetetu poruku da smo u nekim trenutcima spontani i ravnopravni.
Odrasli je katkad izbjegavaju zbog straha da će uključujući se u takve igre izgubiti svoj autoritet. No, ako je roditelj fleksibilan te jasno odredi kada je vrijeme za igru i što je u igri dozvoljeno, dijete će moći prihvatiti granice koje mu roditelj postavi. Dok je roditeljima ponekad potreban poticaj, djeca se spontano uključuju u ovaj oblik igre s vršnjacima s kojima su u ravnopravnom odnosu.
Terapeutska igra
Terapeutska igra pogodna je za rad na emocionalnim i bihevioralnim problemima kod djece. Naime, dijete nema mogućnosti verbalizacije svojih potreba i osjećaja, stoga uobičajan terapijski rad kod njih nije moguć. Kroz igru, s druge strane, dijete prirodno pokazuje sebe – stoga se kroz terapiju igrom prvo izgrađuje odnos povjerenja s djetetom tako da ono može biti slobodno i otvarati se, a zatim kroz igru otkrivati svoje osjećaje i potrebe. Tada terapeut može pomoći djetetu prevladati teškoće s kojima se susreće.
Ako primjećujete da vaše dijete pokazuje emotivne teškoće kao što su anksioznost, depresivnost, fobije, usamljenost, agresivnost ili je doživjelo bilo kakvu traumu ili gubitak, a nije dovoljno veliko da bi moglo izraziti svoje teškoće i o njima popričati, terapija igrom je prilika za razrješenje teškoća s kojima se suočava.
Igra riječima za kraj
Za igru se često tvrdi da je ona opuštanje od ozbiljnog učenja. Ali za djecu je igra ozbiljno učenje.
Kao što prvo moramo učiti puzati da bi hodali, voziti s pomoćnim kotačima da bi u slobodi mogli voziti svoj bicikl, tako se djeca moraju igrati da bi naučila vještine potrebne za život. U tom procesu možemo ih podučavati, ali i oni mogu podučavati nas.
Informacije o razvoju igre kroz djetinjstvo, očekivanom vremenu razvoja pojedinih vještina kod djeteta, vrstama igre i kako kroz njih uči u djetetov emotivni svijet možete pronaći u webinaru Dječja igra – što nam sve može reći ako znamo slušati?.
Ako pak smatrate da Vaše dijete iskazuje emocionalne i/ili bihevioralne probleme, neovisno o tome znate li im potencijalni uzrok, ohrabrujemo vas da razmotrite njegovo uključivanje u proces terapije igrom.
