Emocionalna (ne)zrelost djeteta

„Jako je pametan, ali emocionalno nezreo“

Roditelji su posebno ponosni kada su im djeca uspješna u školi, dobro čitaju, računaju uče i sl. Međutim veliki broj roditelja ima priliku iskusiti kako klasične sposobnosti i „inteligencija“ njihovog djeteta nisu dovoljne da bi dijete dobro funkcioniralo u vrtićkom ili školskom okruženju. Naime, unatoč urednim intelektualnim sposobnostima neka djeca se teže nose s pritiscima škole, neka se ne nose dobro s neuspjesima, pa na lošu ocjenu ili poraz u igri mogu reagirati plakanjem, povlačenjem ili agresijom. Drugima  je teško uspostavljati i održavati dobre odnose s dugom djecom, nekima je pak problem ustrajati u učenju i pisanju zadaće kada naiđu na nekakvu prepreku. Tada roditelji često čuju od odgojitelja ili učitelja da je dijete emocionalno nezrelo. Međutim što to znači? Znači li to da s djetetom nešto nije u redu?

Kako prepoznati emocionalnu (ne)zrelost?

Na emocionalnu zrelost djeteta nam ukazuje emocionalna inteligencija. Emocionalna inteligencija podrazumijeva djetetovu sposobnost da formira odnose, regulira emocije te se nosi sa zahtjevima i pritiscima okoline.  Ona uključuje prepoznavanje vlastitih emocija i emocija drugih, verbalizaciju različitih emocija te korištenje emocionalnih informacija u svom promišljanju i ponašanju. Ne postoji jedinstvena definicija što točno podrazumijevaju vještine i sposobnosti emocionalne inteligencije no neke od najčešće spominjanih su svijest o sebi, samokontrola, motivacija, empatija i socijalne vještine.

Svijest o sebi podrazumijeva sposobnost prepoznavanja vlastitih i tuđih emocija, vrlina i mana, vrijednosti, ciljeva te utjecaja na druge.

Samoregulacija obuhvaća kontroliranje i usmjeravanje vlastitih emocija i impulsa te prilagođavanje promjenjivoj okolini.

Motivacija se manifestira ustrajnošću unatoč padovima i neuspjesima, te usmjerenošću ka postizanju nekog cilja.

Empatija se opisuje kao sposobnost prepoznavanja i uvažavanja emocija drugih ljudi.

Socijalne vještine nam omogućavaju održavanje odnosa s drugima, vođenje, prijateljsko ponašanje, ljubaznost, poštovanje, uljudnost.

Zašto je emocionalna zrelost važna?

Istraživanjima je utvrđeno kako djeca koja imaju razvijeniju emocionalnu inteligenciju, odnosno emocionalno zrelija djeca, ostvaruju bolji školski uspjeh, imaju dobre socijalne odnose, zadovoljnija su i uspješnija kasnije u životu, lakše pronalaze posao i uspješniji su na njemu. Učenjem djeteta nošenju s emocijama i pritiskom okoline na zdrav i socijalno prihvatljiv način, stvaramo temelje da dijete te bude socijalno i kognitivno uspješnije.

 

Zamislimo situaciju da učiteljica prozove dijete i ono zna odgovor na pitanje, međutim zbog straha hoće li točno odgovoriti, uzbuđenosti, fizioloških promjena (npr. ubrzanog kucanja srca koje ga može uznemiriti), razmišljanja o tome hoće li mu se drugi rugati ako ne odgovori točno, dijete može „zablokirati“. Drugim riječima ove preplavljujuće emocije u nedostatku svijesti o sebi i samoregulacije mogu dovesti dijete do blokade, bez obzira na znanje djeteta. S druge strane  dijete može intenzivnije doživljavati ljutnju ili imati naglašenu znatiželju, potrebu za uzbuđenjem i kretanjem, pa u nedostatku samokontrole i socijalnih vještina može ometati ili ozlijediti druge. Promatrajući ove primjere postaje sve jasnije koliko je emocionalna inteligencija važna za svakodnevno funkcioniranje, socijalne odnose ali i uspjeh u životu.

Može li se ikako utjecati na emocionalni razvoj djeteta?

Odgovor je DA!

Emocionalni razvoj je rezultat naslijeđenih mehanizama reagiranja na socijalne situacije kao i socijalizacije odnosno djelovanja roditelja i drugih bliskih osoba na dijete. Dakle, djeca se razlikuju po tome koliko često i intenzivno doživljavaju određene emocije, što izaziva njihove emocije i kako reagiraju. Također, djetetove reakcije na razne emocije mijenjaju se s vremenom. Malo dijete će plakati ili udarati sebe, druge, bacati razne predmete kada neka njegova potreba nije zadovoljena. Kako se razvija jezik, tako dijete dobiva sve više mogućnosti za izraziti svoje potrebe. Obitelj, kao djetetu najbliži sustav, pruža sigurno okruženje za učenje i ima najveći utjecaj na razvoj dijete emocionalne inteligencije.

Neki od načina na koje možemo potaknuti dijete na prepoznavanje  i izražavanje emocija su  sličice s različitim izrazima lica. Nakon što dijete prepoznati o kojoj se emociji radi, možemo popričati što upućuje da se radi o toj emociji, kada se ono tako osjećalo i sl.. . Djeca mogu naučiti prepoznati i izraziti različite emocije izgovarajući jednu te istu rečenicu (primjerice išla sam u školu) na različite načine:  ljuto, sretno, prestrašeno…Mogu izraditi strip koji će prikazati neku situaciju koja je u njih pobudila određenu emociju npr. događaj koji ih je razljutio. Strip može obuhvatiti prikaz gdje su bili, što se dogodilo, što je tko rekao, što su pomislili i napravili te koje su bile posljedice tog ponašanja? Navedeno olakšava djeci prepoznavanje situacija koje kod njih pobuđuju određenu emociju, kakvo je njihovo ponašanje u tom trenutku i koliko je ono dobro. Nakon toga možete dijete potaknuti da razmisli što bi moglo napraviti da posljedice budu povoljnije za sve.

Također, kao što mi imamo razdoblja kada smo posebno napeti i svaka nam je emocija intenzivna te nam je teško regulirati emocije, slično se događa i kod djece. Lakše se nositi sa svakom pojedinom emocijom kada je stanje u organizmu dobro. Uz dovoljno sna, hrane i kretanja, u tome nam mogu pomoći i neke vježbice. Jedna od njih je i vježba disanja. Naime ljudi su se navikli disati plitko koristeći svoj prsni koš za izmjenu tvari. Pravilno disanje, s druge strane ide iz trbuha, ne prsa. Stoga je dobro odvojiti koju minutu u danu i dati svom organizmu odmor uz abdominalno disanje. Dijete ovu vježbu može izvoditi na više načina. Manjoj se djeci mogu dati upute da stavi igračku na trbuh i diše te promatra kako se igračka miče. Kada udahnemo trbuh se puše i igračka podiže, a kada izdišemo trbuh se uvlači i igračka spušta. Možemo naučiti dijete da isto radi i stojeći na nogama i držeći ruku na trbuhu. Drugu ruku mogu staviti na prsa kako bi pratili kako se pomiče samo ruka koja je na trbuhu. Također, uznemireno dijete, možemo potaknuti da se usmjeri na ovdje i sada tako da ga usmjerimo na stvari koje su u ovom trenutku oko njega. To možemo učiniti kroz pitanja da nabroji npr.  5 stvari koje može vidjeti, 4 stvari koje može dodirnuti, 3 stvari koje može čuti, 2 stvari koje može mirisati ,1 stvar koju može okusiti (broj stvari i osjetila možete sami proizvoljno odrediti).

Motivaciju kod djece možemo potaknuti naglašavajući važnost truda, vježbe, upornosti odnosno aspekata koji su pod kontrolom djeteta. Umjesto da kažemo bravo imaš talenta za likovni (što nije loše), dodajmo u svoj pristup i ohrabrivanje djeteta, npr. iako se činilo teško jako si se potrudio i to nacrtao. Sviđa mi se kako si istaknuo boju cvijeća (usmjeriti se na specifičan dio jer kad kažemo bravo dijete nekada ne zna što točno pohvaljujemo).

Dakle, kao djetetu najbliže osobe i najvažniji uzori roditelji imaju priliku potpomoći djeci u razvoju vještina prepoznavanja i izražavanja emocija, stvaranju pozitivnih odnosa s drugima, mogu pružati model ponašanja kakvog žele, poticati i učiti djecu prihvatljivim načinima komunikacije, dijeljenju ideja i iskustava s drugom djecom i odraslima. Nekada taj put nije lak i djeca, zbog različitog temperamenta, mogu nailaziti na teškoće u svladavanju neke od navedenih vještina. Ukoliko to ometa optimalno funkcioniranje djeteta u obitelji,  vrtiću, školi, na treningu i sl., a ne uspijevate pronaći način kako pomoći djetetu, obratite se za pomoć stručnjacima i dogovorite termin za terapiju igrom za svoje dijete.