Psihosomatske teškoće kod djece

Boli me trbuh! Ne mogu u školu!

Jeste li doživjeli da vam dijete redovito ujutro prije škole ili vrtića govori da ga boli trbuh, ili da počne povraćati putem na cijepljenje?

Sigurno ste primijetili kako se i kod vas u napetim situacijama javljaju određene tjelesne reakcije. Primjerice bol u trbuhu, mučnina, glavobolja, osjećaj da imate grop u grlu i sl. Ako znate da upravo idete na razgovor za posao koji jako želite lako ćete zaključiti da su tjelesni simptomi  koje osjećate rezultat napetosti odnosno nervoze zbog situacije u kojoj se nalazite. Ako razgovor teče u redu, već nakon nekoliko minuta razgovora, osjetit ćete olakšanje, dok ćete na povratku kući moći potpuno odahnuti. Međutim što bi se dogodila ako ne bi znali čemu pripisati tjelesne simptome koje osjećamo? Svatko od nas ima iza sebe određene godine života i iskustvo koje dolazi s njima, pa možemo prepoznati i dati sebi dozvolu da izrazimo određene emocije, potrebe i osobnost. Međutim, možemo li zamisliti kako bi nam bilo bez tog iskustva?

Kako prepoznati psihosomatske teškoće?

Somatizacija odnosno izražavanja napetosti i tjeskobe, u obliku tjelesnih simptoma, je čest način nošenja sa stresom kod djece i mladih. Psihosomatske poteškoće opisujemo kao prisutnost više bolnih tjelesnih simptoma poput mučnine i povraćanja, bolova u trbuhu, neurodermatitisa, bolova u mišićima, umora i opće malaksalosti tijela.  Javljaju se u stresnim situacijama kao što su intenzivna tuga, ljutnja i strah, a traju dugo ili se učestalo ponavljaju, pri čemu nemaju jasan tjelesni uzrok. Osim što se psihosomatski simptomi kod djece odražavaju na različite organske sustave, oni se i mijenjaju s dobi. Najčešći simptomi kod male djece vezani uz gastrointestinalni sustav, a odlikuje ih smanjenje apetita, odbijanje hrane, zadržavanje stolice, ili proljev i sl., dok su kod starije djece (4-18 godina) češće prisutni simptomi poput glavobolje, trbobolje, mučnina i povraćanja, vrtoglavice, te problema s vidom.

Zašto djeca iskazuju psihosomatske teškoće?

Mala djeca nemaju verbalne i kognitivne sposobnosti izvijestiti o svojim neugodnim iskustvima pa su tjelesni simptomi najlakši i najefikasniji način komuniciranja s okolinom. Kako odrastaju, djeca se uče prepoznavanju svojih emocija i njihovih tjelesnih manifestacija, te istražuju kako se nositi s napetošću. No taj put nije jednostavan i brz. Nekada djeci nije lako prepoznati što osjećaju i kako se to manifestira u njihovim malim tijelima. Kod emotivne reakcije se u tijelu događa svašta – brže dišemo, srce nam jače lupa, mišići se grče, pojavljuju se razne uspomene – i to sve velikom brzinom, prevelikom da bi dijete to prepoznalo i izrazilo. Ni odrasli često ne znaju prepoznati vlastite emocije, što im otežava razumijevanje i podučavanje djece. Nadalje, svi volimo ugodne emocije, međutim osjećaji poput tuge, ljutnje i straha su neugodni pa djeca ih mogu smatrati lošima. Tome pridonose i neke poruke odraslih primjerice: „strah znači da nisi hrabar“, „tuga i suze ne pomažu“, „dečki ne plaču“, „svi vole sretna i nasmijana lica“, a ishitreni postupci pod utjecajem ljutnje često djeci uzrokuju  probleme,  pa nekada djeca misle da je najbolje da ih uopće nema. Tjelesni  se simptomi često javljaju i u vrijeme napetosti i sukoba zato što djetetu omogućavaju izbjegavanje sukoba. Uz to, djeca su svakodnevno izložena vrednovanju: u školu, sportskoj aktivnosti i kod kuće. Katkada se djeca žele izrazitim uspjehom dokazati sebi i drugima stoga zbog razredne kompetitivnosti/kompetitivnosti u vrtiću/među braćom, natjecanja, te straha od negativnog vrednovanja i neuspjeha kod djece se mogu javiti tjelesni simptomi. Uz navedene primjere, postoji još mnogo situacija u kojim može doći do javljanja psihosomatskih tegoba, a možemo primijetiti da u podlozi tih situacija obično stoje intenzivne emocije poput straha, ljutnje i tuge.

Svi vole sretna i nasmijana lica

Što učiniti kako bismo pomogli djetetu koje pokazuje psihosomatske tegobe?

Kada nakon prve tjelesne smetnje dijete bude potkrijepljeno roditeljskom pažnjom i brigom, može usvojiti takav obrazac ponašanja zbog pozitivnih ishoda koje mu donosi.  To ne znači da trebamo ignorirati tjelesne simptome djeteta i da se nećemo pobrinuti za dijete. Problem nastaje kad tjelesni simptomi postaju jedini i/ili najbrži način za dobiti roditeljsku pažnju. Stoga nam je važno prepoznati koje djetetove emocija i potrebe stoje iza tih tjelesnih simptoma, te ih osvijestiti kako bi se mogli suočiti s njima bez posredovanja tjelesnih simptoma. 

Kada se jave psihosomatske teškoće, kod djece, roditelji obično traže medicinsku pomoć u svrhu njihova uklanjanja, budući  da one uzrokuju smetnje u socijalnom funkcioniranju kod kuće, u vrtiću, školi i sl. Ono što bi svakako trebali, ako se zdravstvenim pregledima pokaže da u podlozi tjelesnih smetnji ne stoji određeni tjelesni uzrok je povećati svjesnost o emocijama: kada se javljaju,  promjenama u tijelu koje se događaju za vrijeme određene emocije, imenovati ih kada se jave kod djeteta ili drugih-kako bi ih i dijete lakše prepoznalo. Iako uzrok nije fizički, ignoriranje ili uvjeravanje djeteta da mu nije ništa neće pomoći. Dapače, može se dodatno kod djeteta javiti krivnja i sram zato što „mu nije ništa“ -što može implicirati da izmišlja, a ono uistinu osjeća fizičku bol. Također, je važno dati djetetu dozvolu da osjeća svaku emociju, bila ona ugodna ili neugodna, teška ili laka. To bi značilo da, ako je dijete tužno, ne trebamo ga brže bolje zabaviti, šaljući poruku da ne smije biti tužno. Djetetu možemo ponuditi zagrljaj, pustiti da nam ispriča što ga tišti bez umanjivanja njegovog problema.  Ako se plaši nečega, ne treba ga razuvjeravati govoreći da to nije ništa i da se nema razloga bojati. Možemo biti s njim, potaknuti ga da priča o strahu, može ga i nacrtati, dati mu neko smiješno ime, pomoći mu da se opusti tehnikama disanja i sl. Ukoliko je ljuto (ljutnja nam stvara probleme jer nerijetko dovede do nepoželjnih ponašanja) dijete treba naučiti da je u redu osjećati ljutnju, dati mu do znanja da shvaćamo ozbiljno njegovu ljutnju (kroz razgovor i empatičko reflektiranje) te mu ponuditi prihvatljiv način ponašanja. Primjerice, možemo mu ponuditi da trga stare novine/promidžbene letke, ali mu nećemo dozvoliti da udara brata ili sestru.

Ako se psihosomatski problemi kod djeteta nastave, poželjno je obratiti se psihologu na savjetovanje. Naime, katkada djeca ne mogu prepoznati, ispričati i pronaći adekvatan način reagiranja na intenzivne emocije niti uz vođenje roditelja. Naš Centar nudi terapiju igrom, čime se djeci omogućuje proigravanje situacija koje kod njih izazivaju intenzivne emocije, ali im se daje i prilika da u sigurnoj okolini isprobaju drugačiji način reagiranja od dosadašnjeg. Osim rada s djecom, paralelno se vrši i savjetovanje roditelja, kako bi se i kroz  interakciju s roditeljima omogućila optimalna uspješnost tretmana. Dogovorite svoj termin na vrijeme!