Zašto psihoterapija toliko košta?
Sve dobre stvari koštaju, a psihoterapija je još najskuplja od svih – koštat će vas vaših iluzija, vaših obrazaca, vaše uvjerenosti u određene stvari.
Prije nekoliko godina, u razdoblju jedne veće životne krize, na jednoj Facebook grupi kolega psihologa sam tražila kontakt nekoga tko se bavi partnerskom terapijom. Javila mi se jedna kolegica, navela da se trenutno educira baš za rad s parovima i da traži nove klijente. Cijena – 50 kuna po 90-minutnoj seansi.
Nisam se odlučila za nju.
Nisam se usudila povjeriti rad na odnosu s najvažnijom osobom u životu nekomu tko smatra da sat njegovog rada vrijedi koliko i sat parkinga u sezoni na moru.
Danas, kad sam i sama psihoterapeut, često se toga sjetim. I često mi upravo ta situacija da ohrabrenje koje trebam da psihoterapiju i naplatim.
Važnost cijene psihoterapije
U psihoterapijskom radu, osobito s novim klijentima, se često potegne pitanje novca i plaćanja. Cijena psihoterapije je mnogim ljudima visoka. Često čujem nešto poput „Znam da se preporuča jednom tjedno, ali ako je ikako moguće, ja bih mogla doći jednom mjesečno. Financije, znate…“
Znam. I potpuno vas razumijem. I svaki put iznova se moram ugristi za jezik i zaustaviti se da vam ne kažem da nema problema, da ću raditi s vama i besplatno jer vidim da vam to treba.
Koliko god bih to željela, ne mogu to napraviti.
„Ali zaštooo?“, pita me moje unutarnje Slobodno Dijete. Slobodno Dijete je očito vrlo loš poduzetnik, pa u tim situacijama uključujem svog unutarnjeg Odraslog, koji će i njemu i vama odgovoriti na to pitanje.
Psihoterapija je samo razgovor... ili?
U samim počecima psihoterapijskog rada mi je bilo neugodno uopće tražiti novac. Držala sam vrlo nisku cijenu kojom nisam uspijevala pokrivati ni tekuće troškove, ali mi se činilo da ne zaslužujem više za „običan razgovor“. Pa nije to toliko teško. Sjedneš i razgovaraš. Pa to svi radimo gotovo svakodnevno.
Zvuči vrlo jednostavno, prirodno i spontano. Ipak, nije tako. Iako cijeli život govorim i razgovaram, trebale su mi godine i godine da naučim razgovarati s vama na način koji će potaknuti promjenu. Zvuči pretjerano? Ipak, brojke to potvrđuju.
Završila sam petogodišnji studij psihologije. Osim redovitih obveza, kolegija i prakse, tijekom studija sam svojevoljno odvolontirala oko 500 sati na savjetodavnoj liniji Hrabrog telefona i oko 100 sati kao savjetovatelj u domu za starije osobe. Nakon završenog studija psihologije upisala sam novi studij – četverogodišnju edukaciju iz transakcijske analize. Da bih se nazvala psihoterapeutom transakcijske analize, bit će mi potrebno minimalno 2000 sati rada – odslušanih predavanja, praktičnih vježbi, iskustvenih radionica, samostalnog rada, supervizije… da sad ne nabrajam sve.
A i to je samo početak mog puta. Od završne godine studija na edukaciju trošim preko 20 000 kuna godišnje. Jer znam da ću imati posla samo ako znam što radim. A znam da postoji još toliko toga što trebam i želim naučiti da bih bila psihoterapeut kakav želim biti.
Psihoterapija je dinamičan posao – neki nevjerojatan balans između zanata i umjetnosti koji traži puno znanja, vježbe, uvida u sebe, motivacije, inspiracije i perspiracije. I nakon svega toga mi je i dalje svaka nova osoba koja uđe u početku potpuna nepoznanica. I zbog toga učenju nema kraja.
Što još dobivate?
Osim samog učenja, tu je i vrijeme. Moj rad s vama ne završava nakon naših zajedničkih 60 minuta. Tu je i čitanje o slučajevima sličnim vašem, pisanje bilješki, stvaranje novih hipoteza, potraga za odgovarajućim tehnikama koje bismo mogli pokušati i još mnogo toga. Tu je i vrijeme koje ostavljam između pojedinih klijenata kako bih vam mogla pružiti maksimalnu privatnost. Da psihoterapiju ne naplaćujem, morala bih raditi nešto drugo. I ne bih vam mogla pružiti to vrijeme koje smatram nužnim za kvalitetan rad.
Ima tu i tehničkih stvari. Da bih radila, potreban mi je i prostor, režije, grijanje, reklamiranje, računovodstvo… Dosadne su, ali realne i nužne. Ne mogu raditi negdje gdje vam ne mogu osigurati tišinu, udobnost i privatnost.
A tu je i nesigurnost ovog posla. Vrlo često se dogodi da netko otkaže – ljudi se razbole, zadrže na poslu, moraju odvesti dijete liječniku, auto se ne želi pokrenuti… Preko ljeta imam vrlo malo posla, kao i za vrijeme blagdana, praznika, spojenih vikenda. Kad se ja razbolim, također nemam posla – ovo nije posao u kojem me netko drugi može pokrivati.
I zato psihoterapija toliko košta.
Moram vam naplatiti ovo što radim da bih vam mogla pružiti uslugu kakvu zaslužujete i kako bih u potpunosti mogla biti tu za vas.
I nadam se da to i osjetite.
Ukoliko imate pitanja o individualnoj psihoterapiji, pročitajte odgovore na često postavljana pitanja ili me kontaktirajte.
